"Srbi u Hrvatskoj – put ka očuvanju identiteta"
Knjiga je napisana kao deo istoimenog projekta CHDR-a koji je ostvaren uz podršku Komesarijata za izbeglice i migracije Republike Srbije.
Predstavljeni radovi su plod istraživanja dvojice autora u vezi s mogućnostima pomirenja dvaju naroda, normalizaciji političkih odnosa između Srbije i Hrvatske, jačanju politike regionalne stabilnosti i pomirenja kao i trudu da se u jednoj lokalnoj zajednici kao što je opština Obrovac potakne da život bude održiv i plodonosan, prevlađujući etničke podele uz insistiranje na saradnji.
Autori su dolazili do različitih zaključaka, ali su se svi oni sabirali u jednom – kako očuvati identitet Srba u Hrvatskoj uz puno poštovanje većinskog hrvatskog naroda i hrvatske države uz sopstveni održivi ekonomski i politički razvoj.
O knjizi su govorili autor knjige prof. dr Darko Gavrilović i prof. dr Davor Pauković.
Tom prilikom, Davor Pauković je istakao u kolikoj meri je prošli vek uticao na savremene srpsko – hrvatske odnose.
Između ostalog, on je naglasio kako je nakon uspostave odnosa 1996, postojala dinamika njihovog razvoja i napredovanja. Razvoj odnosa, po njemu, neko su vreme kočile desnice u obe države, ali je celo vreme postojala komunikacija s tim da je Hrvatska bila u lakšoj situaciji jer su njene granice rešene, a članica je EU i NATO -a.
“Rekoncilijacija nije jednosmjeran proces,” tvrdio je Pauković, “a o njoj ni kao narodi ni kao države nikad nismo imali konsenzus. Previše je traumatske povijesti u hrvatsko srpskim odnosima; treba nam manje povijesti a više zajedničkih tema vezanih uz suradnju.”
Jedan od dvojice autora, Darko Gavrilović istakao je kako su “prošli vek obeležile ekstremističke ideologije, i da zbog njihovog razarajućeg dejstva Srbi i Hrvati danas i dalje pokušavaju da leče rane ne samo one koje su jedni drugima naneli već i svojim sunarodnicima. Moji tekstovi, pošto sam istoričar, govore o pronalaženju alternativa koje mogu omogućiti da se u regionu vodi miran i plodonosan život” rekao je Darko Gavrilović, ističući da su “izvinjenja koja su državni rukovodioci međusobno upućivali ovih godina bitna, ali nedovoljna za izmirenje. Za proces pomirenja neophodni su kontakti običnih ljudi, miran i pun međusobnog razumevanja zajednički život. Potrebno je živeti sadašnjost uz uvažavanje drugog i njega poštovati kao što poštujemo sami sebe, a nikako tragati po rudokopima prošlosti izgovore za frustracije i mržnju. Ako mrzimo, nikada se nećemo ostvariti kao celovite ličnosti. Naša celovitost ne proizlazi iz zla, već iz dobra, empatije i uzajamnosti kojima ne samo pokazujemo najbolje od sebe već to isto dobro razvijamo do neslućenih granica koje počivaju u predelima gde nema sukoba koji vode ka ratovima. ”
