Darko Gavrilović
Predsednik upravnog odbora CHDR
Katarina Damčević iz Semiotics of Conflict sa Tartu Univerziteta u Estoniji intervjuisala je predsednika Upravnog odbora CHDR-a Darka Gavrilovića u avgustu 2022. godine povodom aktuelne političke situacije u Evropi i regionu.
► Petnaesti međunarodni skup “Srpsko-hrvatski odnosi u 20. veku” održat će se od 24. do 29.08.2022. Ove godine govorit će se o herojima i političkim mitovima u kulturi sjećanja. Što je potaknulo fokus na upravo tu temu?
Fokus na ovoj temi je zbog duge povijesti političkih elita koje su spremne žrtvovati mase za uspijeh svojih ciljeva, svijesne samožrtve pojedinaca za ideale i masovne pogibije i stradanja koji su snažni čimbenici u stvaranju preduvijeta za nastanak heroja ratova i političkih mitova. Mada smo u 21.stoljeću i mnogi su bili na pragu mišljenja kako u Europi herojima mladih samo postaju celebritiji, muzičari, glumci, sportaši, to ipak nije tako. Prvo su Jugoslavenski ratovi a sada i Ukrajinski rat pokazali suprotno.
Osobito u ratnim vremenima, političke elite potenciraju sebi odgovarajuće nacionalne heroje kao idealne moralne vodiče u stvaranju kolektivnog identiteta i osjećaja kontinuiteta sa veličanstvenom prošlošću koja se prenosi kroz kulturu sjećanja. Politički mitovi su pogonsko gorivo svih ideologija kada je riječ o mobilizaciji masa, jer se njima mnoge politički nejasne ili nedovoljno motivizirajuće poruke pretvaraju u ideološki odgovarajuće ciljeve zbog kojih se vrijedi žrtvovati. Ratni vihori koje započinju političke elite, a u njima stradavaju obični ljudi, idealno su tlo za nastanak heroja i bujanje političkih mitova. Čak i poslije ratova, ako pomenute elite osjete potrebu za tim, heroji i mitovi nastavljaju svoj život i to kroz procese heroizacije, a to su: poistovjećivanje, imitiranje, poređenje, i ugledanje na heroje kao i glorificiranje u cilju kreiranja poželjnog identiteta pripadnika jedne ideološke ili nacionalne zajednice. Ako heroizacija uspije, onda heroji postaju markeri duša sljedbenika, željeni predio identiteta. Oni u sebi nose sve bitne vrijednosti herojskog čina, a to su neustrašivost, predanost, odgovornost i hrabrost. U isto vrijeme, oni mogu postati opasni, jer se njima manipulira u političke svrhe i najčešće produbljuju postojeće mržnje. S druge strane, ako povjesničari prihvate heroizaciju pojedinih historijskih ličnosti, onda u isto vrijeme odustaju od kritičnosti. Tu je povijesti kao znanosti kraj, zato jer se heroizirani pojedinci znanstveno ne provjeravaju, u isto vrijeme ih se idealizira, a slika o njima postaje „zaleđena“ i nije podložna provjeri. Svaki pokušaj provjere naziva se izdajom.
Sa intenziviranjem sukoba i ratova, ali i masovnih epidemija, povijest nas uči da društva se ne odriču heroizacije, politički mitovi i teorije zavjera. U takvim vremenima sukobljene strane vide podjelu svijeta na one koji su na strani dobra (sebe i one koji ih podržavaju) i na one koji su na strani zla (protivnike i one koji njih podržavaju). Tada se lakše nego ikad okrivljuju pojedinci i druge skupine, svatko tko drugačije misli. Njihova objašnjenja nisu istinita. Međutim, često se nude naizgled logična objašnjenja teško razumljivih događaja. Budući da daju lažni osjećaj kontrole i pravednog djelovanja, postaju prijemčivija za one koji nemaju adekvatne informacije. Kada je riječ o Covidu, nastao je čitav niz teorija zavjere koje su se ponajpače rađale zbog sumnje. I danas se propituje tko ima koristi od događaja ili situacije i tako se identificiraju urotnici. Svaki „dokaz” potom se na silu uklapa u teoriju. Teško ih je opovrgnuti jer se svakoga tko to pokuša smatra sudionikom zavjere.
► Krize neizostavno rezultiraju intenzivnijom cirkulacijom ne samo terorija zavjera, već i mitova. Bi li mogao izdvojiti neke mitove koji su postali aktualni(ji) u Hrvatskoj i Srbiji tijekom Covid-19 pandemije?
To su mitovi i teorije zavjere toliko svojstveni i drugim zemljama. Teoretičari su preuzimali ideje jedni od drugih. Gradili su ih na postojećoj pretpostavci o sukobu dobra i zla u svijetu. Oni koji su vjerski fanatici tkali su od njih Posljednja vremena iz Otkrovenja. Ipak, većina toga bila je vezana za mitove i zavjereničke ideje o fabriciraju brojki o umrlima radi “kontrole stanovništva”, kako je “razmještanje 5G radijskih antena povezano s pandemijom.”, kako je Covid “biološko oružje koje su stvorili SAD ili Kinezi”, da je to “tajna zavjera farmaceutske industrije kako bi se stvorila veća zavisnost i profit” ili da je to “zavjera duboke države”, skupine ljudi koja ustvari upravlja nekom državom pa i svijetom, protiv “opće volje ljudi’”.
► Rat u Ukrajini evocira sjećanja na ratove 90-ih i raspad Jugoslavije. Mobilizacija sjećanja, između ostaloga, može poslužiti u svrhu promoviranja različitih političkih agendi, kao i poticanja zajedništva ali i postojećih antagonizama. Koje su neke tvoje opservacija vezane za navedeno u kontekstu Srbije i/ili Hrvatske?
U svim ratovima postoji potreba za stvaranjem heroja, a budući kako se za svoje heroje nastoji steći što više mjesto u povijesti, oni se ne uzdižu uvijek sami od sebe. Njih se poredi sa uzorima iz vlastite povijesti ili se traže univerzalni obrasci. Primjerice, na Starom kontinentu, pogibija i svjesna samožrtva 300 spartijata (punopravnih građana Sparte) na Termopilima u obrambenom ratu protiv mnogostruko brojnijeg neprijatelja iz 480 p.n.e. predstavlja možda najidealniji obrazac za heroizaciju pojedinaca. Sparta se nalazila na samom začetku europskog identiteta tkajući u njega svoju hrabrost, samožrtvu, borbenost i spremnost dati život za ideale koje je smatrala bitnima, a koji se vezuju za državu, slobodu i narod. U kulturi sjećanja moderne Europe heroizacija pripadnika svoje zajednice njihovo ugledanje i poređenje sa spartijatima iz Termopila bilo je čestom temom. Svi europski narodi porede svoje vojnike sa 300 spartijata. Poljaci su u svojoj povijesti imenovali čak šest svojih Termopila. Srbi, Hrvati i Ukrajinci također imaju svoje Termopile. U prošlosti Srba to su bili, primjerice, boj kod Čokešine iz Prvog srpskog ustanka, kod Hrvata to je bila obrana Sigeta, a u ne tako davnoj prošlosti, Srbi svoje Termopile su vidili u bitci na Košarama iz 1999.godine, a Hrvati u obrani Vukovara. Ukrajinci već mjesecima se bore protiv ruske invazije. I oni su u nekoliko navrata imenovali svoje Termopile. Tako je primjerice obrana Mariupolja bila nazivana kako u nekim ukrajinskim tako i u zapadnim medijima, ali i od strane političara, Termopilima. Za mnoge Europljane, spartijati, njihovi zakoni i pogibija na Termopilima kao uzvišeni simbol samožrtve za državu i narod, postali su herojski uzori koje su mnogi podizali na visoki herojski panteon primjera u kojeg se treba ugledati prilikom preobražaja ili aktiviranja građanskih vrijednosti u građansku akciju. Prisustvo spartijata u povijesti Europe pružalo je mogućnost u procesu stvaranja moralne baze za opstanak gotovo svake zajednice u vremenu izazova ili posrnuća. Tako spartijati i njihova država i danas služe kao modeli za kolektivnu i pojedinačnu identifikaciju i imitaciju. Zahvaljujući tome što narativi o junacima predstavljaju važno obrazovno sredstvo za njegovanje željenih poruka u okviru jedne zajednice, ali i za jačanje njene solidarnosti i motivaciju, Sparta je kroz modernu povijest korištena najčešće kada je trebalo posegnuti za ratovima i revolucijama. Ona je poslužila za glorifikaciju junačke borbe i herojske smrti. Na taj način, njena upotreba u procesu heroizacije je pomogla da se učvrste i kalcifikuju narativi koji ne omogućavaju kritičko sagledavanje značaja pojedinca ili nekog događaja u prošlosti, već ga postavljaju na pijedestal heroja čija uloga se ne preispituje.
Imamo i druge sličnosti između Rata u Ukrajni i Jugoslavenskih ratova. Od devedesetih “povratak nacija predsocijalističkoj prošlosti”, stvaranje novih etnički homogenih nacionalnih država, koje dugo vremena nisu imale sluha za nacionalne manjine, potom početak ratova i zahtjevi za veoma visokom cijenom plaćenom krvlju, izbjeglištvo i razoreni domovi, a sa druge strane, lopovska tranzicija novih država koja je uzela danak u osiromašenju građana, visokoj nezaposlenosti i jeftinoj radnoj snazi pokazuju sličnosti pomenutih prostora. Ne smijemo zaboraviti etničke podjele zatrovane šovinizmom koje su dovele do jačanja političkih stranaka nespremnih za mirno riješenje sukoba, potom osnivanje paravojnih snaga te stvaranje samoproglašenih autonomnih političkih jedinica i republika. Oba rata su dovela do protjerivanja, etničkih čišćenja i masovnog egzodusa stanovništva. Svijet je i dalje nedovoljno odlučan i okrenut vlastitim interesima kada je riječ o tome u kolikoj mjeri će podržati Ukrajnu, donekle slično kao i za vrijeme Jugoslavenskih ratova, a u nekim primjerima i na čiju će stranu stati. U međuvremenu, nedostatak volje obje strane u sukobu da riješe svoje sporove političkim dijalogom još je jedna zajednička značajka Ukrajinskog rata i Jugoslavenskih ratova, i ona nije nastala za vrijeme rata. Već prije. Ona je dobrim dijelom dovela do rata. Sada, u jeku ratnih zločina u Ukrajni i dok se ratni vihor širi, još teže je govoriti o mirovnim pregovorima, a kamo li o početku procesa pomirenja i politike regionalne stabilnosti. Mržnja je isuviše intenzivna. Ruska invazija Ukrajne odnosi desetine tisuća života, a propagande jačaju patriotizam i borbeni duh satanizujući drugu stranu. Kada se jednom rat završi, trebaće mnogo vremena da rane zacijele, a političari koji će imati koristi od produbljivanja rana, ako uzmognu, to neće dozvoliti. Sve to podsjeća na ratove u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali i na mržnju koju ekstremisti u našem regionu i danas neprestano potenciraju.
► Premda krize nerijetko donose nesigurnost i nestabilnost, također mogu biti generator pozitivnih promjena te novih uvida i perspektiva. Kako gledaš na krize i njihov edukacijski potencijal?
Pozitivni primjeri dolaze iz tuđih, ali i vlastitih iskustava koja idu u prilog uspostavi održivog mira. Retorika krivice uz priznanje i traženje oprosta prevedeni su, putem pravnog medijuma restitucije, u nove mogućnosti pomirenja, lične rehabilitacije i obeštećenja stradalog u inovativnu mogućnost uspostavljanja stabilnog i održivog mira u međunarodnim odnosima. Tako je stavljen akcenat na pomirenje i otvaranje mogućnosti za razvoj demokracije, a ne na zlopamćenje i širenje spektra ekstremističkih ideologija i povećanje broja njihovih sljedbenika. Na političkom nivou to znači da, čim se stvore uvjeti, treba graditi uticaj na kreiranje politike mira i sprovođenja politike regionalne stabilnosti i pomirenja po principu izgradnje snažne političke strukture. Ona počiva na najvišoj razini u Ujedinjenim nacijama, ali da bi se njena primjena olakšala na „terenu“ neophodna je suradnja regionalnih i lokalnih vlasti. Na osobnom nivou, treba dati priliku za mir svima onima koji ga žele, priliku za oprost svim žrtvama koje se njime mogu izvući iz smrtonosnog zagrljaja mržnje koji stiska počinilac zločina, a zločincima priliku da sagledaju svoje grijehe, da se pokaju, odsluže kaznu i aktivno se uključe u proces uspostave mirnog suživota. Ne smije se zaboraviti ni ranjivost manjinskih zajednica u državama većinskih naroda. Njihovo povezivanje i suradnja na unutardržavnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini također ima značajnu ulogu u uspostavi sustava kolektivne bezbjednosti i mira. Osim navedenih čimbenika koji utiču na uspostavljanje stabilnih odnosa i održivog mira potrebito je proći i kroz proces duhovnog i intelektualnog izlječenja. On zahtijeva čitav niz akcija koje vode ka oporavku pojedinca, ali i čitave zajednice.
Jedan od procesa koje treba poduzeti je uspostavljanje mirovnog odgoja, jer on promiče znanje, vještine i stavove koji će ljudima pomoći stvoriti socijalne uvjete koji pogoduju miru ili u slučaju već postojećeg sukoba koji mogu pridonijeti rješenju mirnim putem. Mirotvorstvo koje u sebi sadrži solidarnost i uzajamnost pokazuje se kroz vrijednosti poput poštivanja ljudskih prava, slobode i povjerenja. Kako bi smo postigli ove ideale, mirovni programi širom svijeta bave se širokim rasponom tema koje uključuju: nenasilje, tehnike riješavanja sukoba, demokraciju, razoružanje, ravnopravnost spolova, ljudska prava, odgovornost prema prirodi, povijest, komunikacijske vještine, suživot i međunarodno razumjevanje i toleranciju različitosti.
Pri tome ne smijemo zaboraviti ni važnost odgoja jedinke u zdravu i cijelovitu osobu. Taj proces nije nešto što treba i može biti pokriveno samo mirovnim odgojem u školama ili na fakultetima. Ono treba obuhvatiti kako obitelj tako i vjerske i(ili) druge ustanove koje su važne u podizanju zdrave i cijelovite osobe. Uvijek treba imati na umu da kao što priroda nije stvorena da bi se uništavala, zauzdavale ili prekopavanjem urušavale njene ljepote tako ni čovjek nije stvoren da bi živio bez ljubavi. Ostaviti ga bez ljubavi znači ograničiti ga. Zauzdati, suspregnuti ili pak uništiti sve ono zbog čega je stvoren podrazumjeva postupke koji su u suprotnosti sa izgradnjom održivog mira. A ti nečovekoljubivi postupci su mogući kroz ratove, progone i mržnju. Ako takvo stanje potraje, čovjek može zaboraviti zašto je stvoren. U suprotnom, osiguravanjem održivog mira, omogućiti ćemo oslobađanje razvojnih potencijala svakog pojedinca čime će i zajednice dobiti neuporedivo veće podsticaje u svom razvoju.
