Hrvatsko – srpski odnosi u 20. veku - politička i kulturna saradnja
Na trećem međunarodnom naučnom skupu u Golubiću koji je održan od 22. do 25. avgusta 2010. godine okupili su se naučnici, političari i filmski stvaraoci koji su svojim radom i prisustvom dali doprinos unapređivanju hrvatsko-srpskih odnosa, što se moglo primetiti na osnovu pažljivo izabranih tema za naučne radove iz oblasti hrvatsko-srpske saradnje u politici i kulturi u 20. veku, zatim na osnovu dogovora političara iz Grupe prijateljstva između hrvatskog sabora i srpskog parlamenta, Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine i Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, te filmskim stvaraocima koji su svojim radom dotakli neke od najinteresantnijih, ali i najvažnijih tema vezanih za poboljšanje zajedničkog života na prostorima dve države.
Ovaj naučni skup su zajedničkim radom organizovali Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje – Novi Sad, Udruga za povijest, suradnju i pomirenje (AHCR) – Obrovac, Balkan Trust for Democracy – Beograd i Grad Obrovac, uz pomoć velikog broja donatora.
Dana 24. avgusta učesnici su došli do zajedničkih zaključaka i predložili dalje smernice za naučno – istraživački rad iz ovih oblasti.
Na završnoj generalnoj sesiji, koja je bila održana u poslepodnevnim časovima, doneta je zajednička izjava političara i naučnika vezana za razvoj političkih odnosa između Hrvatske i Srbije kao i za dalja istraživanja i uticaj koji bi političari i naučnici na osnovu postignutih rezultata mogli da ostvare u široj zajednici.
Ipak, treba priznati da obnavljanje i jačanje kulturne saradnje više je bilo izraz lične incijative kulturnih poslenika nego političkih struktura. Od 2004. godine možemo da govorimo o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije, kojem su u početku doprinosili pisci, ali ne smemo da smetnemo sa uma da su uspostavljanju kulturne saradnje smetali oni kulturni radnici koji su bili ili i dalje jesu nacionalisti i koji su imali podršku medija tokom devedesetih pa sve do 2004, a mestimično i kasnije. Temelj građenja odnosa u kulturi, zaključeno je na skupu, treba da se bazira na zajedničkoj prošlosti i nepostojanju jezičke barijere, a državne institucije trebale bi da stvore predpostavke za to.
Kada je reč o kratkom istorijatu regionalne saradnje od devedesetih godina prošlog veka treba istaći da su se naučnici složili da je ustavna odredba iz 1997. u Republici Hrvatskoj zabranjivala regionalnu saradnja sa balkanskim zemljama, ali da se politika od 1999. počela da menja i da se ide ka regionalnoj saradnji i to zbog Evropske Unije koja uporno insistira na tome.
Okupljeni naučnici su zaključili da politička saradnja kao i saradnja u kulturi između dve zemlje nisu ključni za stabilnost regije, ali su od izuzetne važnosti, a posebno kada je reč o Bosni i Hercegovini. I na primeru te zemlje pokazuje se otopljavanje u političkim odnosima u regiji, a kultura beleži izvesne uspehe prvenstveno kada je reč o filmskom stvaralaštvu i muzičkoj sceni. Za proces pomirenja u regiji i za poboljšavanje političkih odnosa, ali i za sticanje poverenja među donedavno zaraćenim stanovništvom nije dovoljno samo unaprediti političku saradnju i saradnju u kulturi i nauci. Osim pomenutog neophodno je izvršiti značajne promene u medijima. U novinarstvu, u regionu, nije izvršen proces suočavanja sa prošlošću pošto niko nije od novinara odgovarao za širenje ratne propagande. Naučnici smatraju da ni u drugim oblastima javnog života nisu izvršena suočavanja sa odgovornošću za ratne zločine i da adekvatnih lustracija u tim oblastima nije bilo. Proces suočavanja sa prošlošću nezamisliv je bez postojanja javnih servisa koji će biti izvan uticaja nacionalističkih politika.
Ipak, na kraju skupa je zaključeno da do napetka u saradnji između dve države, složili su se naučnici, ne može doći ako se ne pristupi rešavanju otvorenih pitanja za poboljšanje odnosa:
- pitanje povratka izbeglica,
- suđenje ratnih zločina,
- rešavanje pitanja nestalih lica,
- povratak kulturnih dobara u Hrvatsku,
- korpus manjinskih prava,
- rešavanje pitanja razgraničenja između dve države,
- prevazilaženje problema koji se tiču tužba i kontratužba pred međunarodnim sudom u Hagu
- i razvoj ekonomskih odnosa.
Okupljeni političari iz Grupe prijateljstva kao i predstavnici manjinskih stranaka su se dogovorili da je neophodno pristupiti daljem unapređivanju saradnje i to na osnovu obostranih iskustava vezanih za pitanja samouprave i kulturne autonomije. Da bi se to postiglo neophodni su intenzivniji sastanci i razmena iskustava pre sastanaka zajedničkog međudržavnog odbora Republike Hrvatske i Republike Srbije.
Na kraju sastanka političara dogovoren je skori zajednički sastanak ključnih institucija Srba iz Republike Hrvatske i Hrvata iz Republike Srbije.
Naučni radovi sa skupa u PDF formatu:
- Darko Gavrilović: Jugoslovenski partizanski film u Srbiji i Hrvatskoj
- Filip Škiljan: Djelovanje Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” od 1993. do 1997. godine
- Jasmina Stojanović: Saradnja i razmena u oblasti kulture između Srbije i Hrvatske od raspada bivše države
- Davor Pauković: Politički odnosi Hrvatske i Srbije – između europskih integracija i povijesnog nasljeđa
- Janko Veselinović: Pravni i politički aspekti otvorenih manjinskih i drugih međudržavnih pitanja između Srbije i Hrvatske i priključenje Evropskoj uniji
- Snežana Besermenji: Uloga subindikatora evokativnosti u zbližavanju Hrvata i Srba na primeru rodne kuće bana Josipa Jelačića
- Zoran Đerić: Srpsko-hrvatske filmske ko/produkcije u XXI veku
- Mitja Velikonja: Povratak otpisanih – Emancipatorski potencijali jugonostalgije
- Vjekoslav Perica: Labuđi pjev civilne religije titoizma
- Dinko Gruhonjić: Mediji i suočavanje s prošlošću – Kako dalje?
- Mira Radivojević:Nekoliko slika iz saradnje Milana Rakića i Milana Ćurčina